Kopajući po papirima naiđoh na ovaj intervju sa Bunkerom. Povlačio se na internetu dosta na sajtovima posvećenim Alan Fordu, ali sad ga više ne pronalazim. Izašao je inače u okviru dužeg teksta o Alan Fordu povodom 30 godina od prvog broja, što se već i po ovom tekstu vidi da nije bilo tačno, ali Petar Luković je urednik koji voli razloge za tekstove pa sam izmislio taj, isto kao i za tekst o Pajtonima koji ću možda isto objaviti kad ga i ako iskopam.

Ceo tekst nije zaslužio da ga prekucavam, a možda i jeste ali me mrzi. Stavljam samo ovu glosu o autorima i ova dva crteža koja sam odabrao onako bez veze, samo zato što su iz prvih nekoliko brojeva u kojima likovi nisu do kraja formirani.

Iz ovog intervjua koji sam sa Bunkerom vodio preko mejla na italijanskom i nakon 24 godine, čini mi se da nije baš sasvim tačno da je s Magnusom sve prošlo tako idilično. Vidi se i po tome kako se brecnuo kad sam ga pitao da li je malo i on, kad je već kompletni autor, malo uticao na tekstove. A ni poređenje s glumcem nije najbolje, mada i glumci umeju da utiču na scenario, kao što znamo iz brojnih primera. Uostalom, kako je Alan Ford odjednom nakon odlaska Magnusa postao znatno lošiji? Ne samo zbog crteža, nego i zbog teksta. Nije to više nikad bio tako dobar tandem, odnosno trio, ako računamo i Nenada Brixyja.
Kad je Bunker u ovom intervjuu, pominjući Brixyja, govorio o stilu, mislio je na ono što drugi prevodioci očito nisu shvatili. Bunker je u usta svojih junaka, sirotinje iz Njujorka, stavio govor koji bi bio tipičan za junake Petrarke ili Dantea, često reči koje su u italinskom izraziti arhaizmi, pa je to tako radio i Brixy. Mnogi su to poredili sa Krležom i njegovim stilom, ali nije to ni sasvim to. Kad Brixy koristi arhaične reči za koje se u Beogradu mislilo da su hrvatske, a nisu bile upotrebi u to vreme, a danas još manje, služio se i zaboravljenim izrazima iz znatno starije literature. I jezičke konstrukcije su bile karakteristično knjiške, što je čitavom stripu davalo posebni pečat. Kad sam svojevremeno boravio u Parizu, negde 1987, baš tad je izlazio Alan Ford na francuskom, probno. Kupio sam jedan broj i zaista francuski prevodilac nije razumeo ništa od svega toga. Običan mašinski prevod, što bi se danas reklo.
Tekst je na kao hrvatskom jer je to kao bila fora. Nije baš naročito uspela jer je onda i to moralo biti obogaćeno tim arhaizmima i stilom.
Evo i intervjua nakon ovog beskrajnog uvoda, uz samo jednu napomenu da je Bunker bio škrt na rečima. Odgovorio mi je samo ovako kratko na jedan mejl, a na potpitanja iz drugog nije.

Interview: Max Bunker
Povratak korenima

(Specijalno za „XZ“)

            „XZ“: Kad i kako ste izmislili Alana Forda?
            BUNKER: Alan Ford? To je ideja koja se dugo kuhala. U mojoj prirodi je ponajviše izražena ta humorističko-satirična crta koju do tog momenta nisam imao načina izraziti. Napisao sam prvi scenario 1967. i više ga puta preradio dok nije izišla definitivna verzija prvog broja. U načelu, ideja je bila napraviti satiru na James Bonda, po sistemu: koliko je on organiziran – toliko su ostali oko njega dezorganizirani. I ideja je profunkcionirala…

            x Što mislite, da li je prošlo vrijeme satire u stripu?
            Da, prošlo je vrijeme satire. Kako političke, tako i socijalne. To više nije u modi. Alan Ford nekako preživljava jer je postao neka vrst institucije.

            x Da li vam je poznato koliko je „Alan Ford“ bio popularan u bivšoj Jugoslaviji? Čitave generacije su odrasle uz njega. „Alan Ford“ je imao ogroman utjecaj na nas. Mi u Beogradu skoro da smo počeli govoriti hrvatskim dijalektom, pošto je prevođen u Zagrebu.
            Ovo što mi govorite liči mi na ono što se dosilo i u Italiji. Danas nailazim na ozbiljne akademske građane koji zauzimaju značajne položaje u društvu: njihova iskustva su identična vašim.

            x Postoji jedan nastavak „Alan Forda“ u kojem je lik diktatora očito inspiriran Titom, i ta epizoda kod nas nikad nije izišla. Da li ste tu odluku donijeli svjesno, znajući da „Alan Ford“ izlazi i kod nas?
            Assolutamente – no! (Ja sam ovde u zagradi stavio „Ovo ne prevodimo“, što je tako trebalo i da izađe, ali se nisam razumeo s Lukovićem. On je shvatio da to njemu saopštavam, a ne čitaocima – prim. P.Ć. 2022).

            x Što se desilo s Magnusom? Zašto je prestala vaša suradnja nakon 75. nastavka?
            Magnus je dugo iskazivao želju biti kompletnim autorom zaduženim za temu, scenario i crtež. Poslije deset godina suradnje, odlučio sam se za novu avanturu. Zamijenio sam ga drugim crtačem, Paolom Piffarerijem, koji je, osim što je imao drukčiji stil, također znao dobro crtati.

            x Čime se kasnije bavio Magnus? Da li je on uticao na tekstove?
            Radio je razne stripove među kojima i La Compagnia della Forca (Društvo lupeža), Milady i mnoge druge koji mi sad ne padaju na pamet. Teško mi je da se sjetim i sovjih likova, a kamoli tuđih. Bio bih jako loš autor kad bih zavisio od svog crtača. Istina je u tome da onaj tko radi scenario mora da vodi crtača. Crtač je kao glumac na filmu, a onaj koji piše je kao redatelj.

            x Je li bilo neke svađe prilikom rastanka?
            Nikakve. Suglasan rastanak. Uvijek smo bili u najbojim mogućim odnosima.
           
            x Jeste li ikad upoznali Nenada Brixyja, našeg revodioca „Alana Forda“?
            Nisam, ali mislim da je dijelom on zaslužan za uspijeh Alana Forda u vas. Oni koji znaju talijanski i hrvatski, rekli su mi da je stil potpuno ispoštovan.

            x Danas radite strip o Kerry Cross, bivšoj agentici FBI, lezbijki. Ovaj strip se u potpunosti razlikuje od „Alana Forda“. Humora, primjerice, nema uopće. Zašto?
            Kerry Cross je moderna avantura. Ona je malo povratak na moje početke, na stripove kao što su bili Atanik i Kriminal. Oduvjek su postojala dva lica Max Bunkera, jedno satirično i ono drugo, sklono thrillingu…

P. Ć.