TUŽNE ŠANSONE – DUŠAN GOJKOV

„Knjiga pjesama puna ljepljivih sjećanja, prepuna mirisa i ukusa nerečenog, za koje smo tražili riječi koje sada možemo naći u ovoj zbirci pjesama. Ne zna se tačno kad u njoj kad ledeni dodiri prstiju jeze prelaze u toplo milovanje, kad pjesma prestaje biti prijetnja i postaje utočište. Svijet Dušana Gojkova, strašan i lijep, njegov a naš, tu je, ispod ovih korica.”
Veselin Gatalo, Mostar

„Slobodnim stihom, lako i jednostavno Gojkov izražava svoje ljubavno pjesništvo. Tako će čitatelj biti prevaren nostalgičnim i banalnim opisima ambijenata, naoko beznačajnim sitnicama i fragmentima svakodnevnih sličica iz života, no on tako samo još više osnažuje svoje pjevanje o ljubavi.”
Eduard Pranger, Zagreb

Godina izdanja: 2015.

Edicija: Nesme
Za izdavača: Pavle Ćosić
Urednik: Goran Kostrović
Priredio: Vasa Pavković
Fotografija: Andrew Lucas
ISBN: 978-86-86673-38-1
Kontakt za naručivanje:
our.konet@gmail.com
Cena: 399 dinara

Tužne šansone je prva knjiga poezije Dušana Gojkova, a ujedno i prva knjiga u Kornetovoj novoj ediciji „Nesme”.

„Dušan Gojkov je rasan pesnik koji ne umire u stilskim vratolomijama, i ima veoma jasan i precizan izraz. Njegove su pesme lišene iluzija, ali zato duboko protkane aluzijama, kao i odmerenim kritikama pojedinih društvenih pojava i „pojava”, a ponajviše ljubavlju.”
Boris Starešina, Beograd

„Sljedbenik i vječni zatočenik jednog ekstrema, dakako neprilagođenog svakom pa i ovom urušenom vremenu, jeste i beogradski pisac Dušan Gojkov. Vidi se to već u elementarnim stvarima. Njegove sabrane pjesme predstavljaju svojevrsna suptilna zapažanja koja ponekad liče i na dnevnik, a bave se isključivo svima bliskim stvarima. To se, dakako, najviše odnosi na ljubav i njene posljedice.”
Marijan Grakalić, Zagreb

„Pjesme Dušana Gojkova su lijepe, kao i uvijek. I tužne, ako je tuga prava riječ. Možda više sjetne. Kad čitam njegove pjesme osjećam se kao da me neka ruka sjete oko grla steže i steže i neće da me pusti dok zadnju liniju ne iščitam. A kad završim sa čitanjem, onda mi izgleda kao da sam izašao iz kakvog pariškog muzeja napolje, na dnevno svjetlo, i kiša pada, a ja nemam kišobran.”
Aleksandar Šajin, Kopenhagen